Iako djeca uvijek ostaju djeca u očima svojih roditelja bez obzira na njihovu dob, ipak dolazi trenutak gdje ona postaju svoji ljudi. Trenutak gdje im više nije potrebna obiteljska zaštita (naglašavam zaštita, a ne ljubav) kakvu su uživali do tada. Od velike važnosti je da roditelji prepoznaju taj trenutak i budu spremni prihvatiti činjenicu da je njihovo dijete postalo zrela i odrasla samostalna osoba. Sasvim bi bilo neispravno kada bi roditelji to doživljavali kao gubitak ili kraj odnosa sa svojim djetetom. Naprotiv, roditelji time dobivaju potvrdu o svom uspješno završenom roditeljskom zadatku , te da će on uroditi velikim plodom, jer ljubav, bila ona bračna ili roditeljska, ne može prestati niti biti prigušena dok god je ona slobodna i spremna na žrtvu i davanje.
Mladim ljudima je roditeljska potvrda njegovog vlastitog identiteta i stabilnosti  od velike važnosti, dakle samo povlačenje roditelja i predaja  autoriteta u ruke dotične mlade osobe  igra veliku ulogu u izgradnji njegovog samostalnog života. Roditelji time pokazuju svoje povjerenje i vjeru da je njihovo dijete sposobno od sada samo odlučivati o svojim činima i općenito samostalno donositi zaključke u svim životnim pitanjima i situacijama.
Pokušati zadržati dijete u roditeljskom gnijezdu iz nekog straha ili sebičnosti bila bi najveća pogreška i tragedija te obitelji. Tu prije svega više ne bi bila ljubav na djelu, već ropstvo. Svjesni smo da svaki rob služi svom gospodaru zato što mora, a ne iz ljubavi. Takav postupak bi stvorio ambivalentne odnose koji bi mogli imati katastrofalne posljedice, kako za dijete tako i za roditelje. Situacija eskalira kad dijete ipak na posljetku odluči otići od roditelja, ali ne s namjerom da bi im se uvijek ponovno vraćalo, već da bi pobjeglo zauvijek.
“Ptica čija vratašca krletke bivaju uvijek otvorena, napusti ju, ali uvijek se vraća svojom pjesmom uljepšati trenutke, a ona koja svoju krletku ne može nikada napustiti, prvim otvaranjem vratašca odlazi u nepovrat!“ Ovu staru poslovicu je uvijek mudro imati pred očima, jer ponekad i one najbolje namjere mogu imati negativni ishod! Zato slušajmo pozorno želje, boli, potrebe, strahove i snove naše djece, da bi ih mogli s ljubavlju pratiti i podupirati na njihovom životnom putu.
Nekad se ljudi izgube u figuri roditelja pa zaboravljaju da su i sami jednom bili djeca. Ponekad je važno osvrnuti se na ta vremena i promisliti nad vrlinama i nedostatcima vlastitih roditelja po tom pitanju.
I naposljetku dolazi trenutak gdje se vlastito dijete odlučuje osnovati svoje obiteljsko gnijezdo, sa osobom svoga srca. Dakle, to otajstvo ljubavi koje smo na početku spomenuli. Znajući da je svaki od nas jedinstveno i neponovljivo Božje stvorenje, tako je i sam naš izbor životnog partnera jedinstven. Ono sto naše srce traži, nađe i zavoli, ne treba niti jedno drugo shvatiti, niti razumjeti, već prihvatiti i blagosloviti. Ne rijetki su slučajevi gdje roditelji nisu zadovoljni odabirom svoga djeteta, a također ne rijetko se javlja strah, a i ljubomora, da će se zbog druge osobe izgubiti vlastito dijete. Ne! Naglašavam, ne! Ljubav koja ne donosi plod, mrtva je ljubav! Ljubav koja ne živi, ne postoji! Roditelji kroz ljubav tih dvoje zaručnika samo mogu dobiti, a ne izgubiti! Prije svega se na tog novog člana obitelji treba gledati kao na vlastito dijete, jer i on je utjelovljena ljubav muškarca i žene. Nadalje, vlastito dijete će u ljubavi, sreći i zadovoljstvu utvrditi svoj život, te svoj ljudski vijek na ovoj zemlji podijeliti sa osobom svog srca. Da bi mu to uspjelo, uz Božju pomoć potrebni ste i vi, dragi roditelji, jer sreća je ono sto želite svojoj djeci! Veliko je to otajstvo- rekao je apostol Pavao!

Dragi roditelji ne bojte se odrastanja svoje djece, već uživajte u svakom trenutku koji možete podijeliti s njima, jer ona će jednog dana biti odraz vaše ljubavi u ovom našem svijetu, te će vaša ljubav uroditi plodom. deseterostrukim, stostrukim!

Jelena Brezić
Teologinja i studentica psihoterapije