Zagonetka ljudskoga položaja doseže vrhunac pred licem smrti. No, vjera u Krista mijenja zagonetku u izvjesnost bez kraja. On je naime rekao da je poslan od Oca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3,16); Zbog toga u vjerovanju Crkva ispovijeda svoju vjeru u život vječni: Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka. Temeljeći se na Božjoj riječi, Crkva čvrsto vjeruje i čvrsto se nada da će kao što je Krist zaista uskrsnuo od mrtvih te živi zauvijek, isto tako pravednici poslije smrti zauvijek živjeti s uskrsnulim Kristom.
Vjera u uskrsnuće mrtvih, bitan element kršćanske objave, uključuje posebno viđenje neizbježna i otajstvena događaja smrti. Smrt je završetak zemaljskoga razdoblja života, ali ne i našega postojanja, budući da je duša besmrtna. Naš je život odmjeren vremenom, tijekom kojega se mijenjamo, starimo, te se, kao kod svih bića na zemlji, smrt javlja kao normalan završetak života; s gledišta vjere smrt je također svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća, svršetak vremena milosti i milosrđa koje Gospodin pruža čovjeku da ostvari svoj ovozemni život prema Božjemu nacrtu i da odredi svoju konačnu sudbinu.
Ako je, s jedne strane, tjelesna smrt prirodna, s druge se strane ona javlja kao plaća grijeha (Rim 6,23). Naime, Učiteljstvo Crkve, vjerodostojno tumačeći izričaje Svetoga pisma (usp. Post 2,17; 3,3; 3,19; Mudr 1,13; Rim 5,12; 6,23), uči da je smrt ušla u svijet zbog ljudskoga grijeha. I Isus, Božji Sin, rođen od žene, podložan zakonu (Gal 4,4), podnio je smrt vlastitu ljudskomu stanju i bez obzira na njegovu tjeskobu pred njom (usp. Mk 14,33-34; Heb 5,7-8), prihvatio ju je činom potpuna i slobodna podlaganja volji Očevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov.
Smrt je prelazak u puninu pravoga života, zbog čega Crkva - dokidajući logiku i perspektive ovoga svijeta - dan smrti kršćanina naziva dies natalis, dan njegova rođenja za nebo, gdje smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu (Otk 21,4); na nov je dakle način produžetak događaja života, budući da se, kao što kaže liturgija tvojim vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.
Konačno, kršćanska je smrt događaj milosti, jer u i po Kristu ima vrijednost i pozitivno značenje. On se temelji na nauku Svetoga pisma: Za mene je živjeti Krist a umrijeti dobitak. (Fil 1,21); Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti (2Tim 2,11).
Prema vjeri Crkve umiranje s Kristom već je započeto u krštenju: u njemu je već Gospodinov učenik sakramentalno umro s Kristom, da bi živio novim životom; i ako umire u Kristovoj milosti, tjelesna smrt potvrđuje to umiranje s Kristom i vodi ga do dovršenja, pritjelovljujući ga potpuno i zauvijek Kristu otkupitelju.
Crkva, uostalom, u svojoj molitvi za duše pokojnika moli vječni život ne samo za Kristove učenike koji su umrli u njegovu miru, već i za sve pokojne čija je vjera znana samo Bogu. (Izvor: Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji)