Riječ može puno. Mnogo puta uzimali smo pismo, i ponovno ga čitali jer nas je formulacija  toga pisma obogaćivala. Slična iskustva imamo s redcima knjige. Ali riječ s kojom netko misli na mene osobno,  je nešto više. Tu se naime ne radi samo o sadržaju. Radi se o osobama i o našem odnosu. Tko mi nešto obećaje kazuje više od toga nešto: On ili ona stavlja sebe u to izrečeno. Tko govori,  ne ostaje u sebi nego sebe pripoćava meni.
To najbolje znaju oni koji su zaljubljeni. Tko kaže: "Ljubim te", kaže više od izrečene rečenice. To je jedno samootkrivenje, također poziv od ja do ti i do mi.
Mi vjerujemo u Boga koji govori: koji se ne zatvara, nego samoga sebe saopćava, koji ima riječ za nas ljude. Židovsko-kršćanska Biblija počinje s pjesmom o tome, da Bog govori i iz njegove Riječi nastaje stvaranje. U čudima stvaranja svakoga dana možemo otkriti Boga kako nam govori. Djeca koja nas odrasle daleko nadmašuju sposobnošću čuđenja, veliki su majstori i majstorice u tome!
Pjesmu o stvaranju koje nastaje iz Riječi slušamo u Uskrsnoj noći. Od toga je inspirirano i današnje Evanđelje: "U početku bijaše Riječ."Također i Ivanovo evanđelje počinje s pjesmom o Riječi. Ono nas potsjeća na početak Biblije - i bit će, što se tiče Riječi, još puno konkretnije. Ivanovo evanđelje nošeno je od osvjedočenja, da je Riječ Božja sasvim konkretno ti: Isus Krist. U njemu Bog saopćava samoga sebe nama: kao čovjek za ljude.
"Riječ je tijelom postala." Mnogi suvremenici sukobljavaju se u toj formulaciji. Zar se ne može prevesti: Čovjek postao? U originalu stvarno stoji "tijelo". To je u Bibliji opis za sve živo iz tijela i krvi, sa svime ostalim. Tu spada i moranje-umiranja; jer nijedno tijelo ne živi vječno. U takvo radikalno konkretno tijelo, upušta se Riječ, Bog se skriva u našoj koži. To je skandalozno.
U povijesti Crkve taj je skandal uvijek iznova vodio k sukobljavanjima: Može li Bog stvarno sići dolje na takav način? U srednjem vijeku takozvani katari držali su naše tijelo za manje vrijedno i nečisto. Oni su željeli živjeti čisto (stoga njihovo ime: grčki "kátharos = čist) i mislili su, da ako svoje tijelo muče, prekomjerno poste ili se ne peru, čine svojoj duši dobro.
Hildegard von Bingen cijeli se svoj život obračunavala s njima i to je razjašnjavala današnjim Evanđeljem. Ona misli, tko ne cijeni naše tijelo, suprotstavlja se protiv kvalitetne izjave o stvaranju: "Bog vidje da je to dobro" – i protivi se  biti kršćanske vjere. Jer ako ta Riječ postaje tijelo, tada nam Bog saopćava još jednom u našem ljudskom govoru da smo mu stvarno dobro uspjeli. Tu se radi o nečemu više nego samo o dogmatskoj domišljatosti!
Hildegard je konkretna: Važno je dosta jesti i prati se.
"Riječ je tijelom postala, jer je Bog goruće ljubio tijelo!" On me ohrabruje da samoga sebe prihvatim sa svime, jer je i on mene prihvatio. On je moj, ja sam njegov. Tu mi nedostaju riječ. Ostatak je ispunjena šutnja: Čuđenje i klanjanje.

Fra Jozo Župić