|
Može li se sagraditi „kuća“ svom sinu? |
|
Mnogi roditelji misle kako trebaju svojoj djeci, posebno muškom dijelu, sagraditi kuću. Mnogi su to i učinili. Oni koji to nisu uspjeli učiniti, a misle da su trebali, osijećaju da su propustili vrlo važnu stvar u životu. Međutim, nije mali broj onih kojima je to uspjelo, ali nisu sretni zbog toga. Ili nisu sretni oni koji su ulagali i gradili, ili su nesretni oni za koje se kuća gradila. Pitanje je može li netko za nekoga graditi „kuću“? Ako znademo što je kuća, onda ćemo znati odgovoriti i na postavljeno pitanje. Zato razmišljamo o kući. Što mislimo kad kažemo „idem kući“, „evo me kod kuće“, „najljepše je u svojoj kući“, „osijećam se kao kod kuće“? Predmijevam da shvaćamo da se radi o mjestu, vremenu i prostoru koji je širi, dublji, veći ili manji nego li su zidovi koji nas okružuju. Kad kažemo „kuća“, onda mislimo na mnoge stvari, koje su materijalne, ali još više i duhovne naravi. Tako ima ljudi koji žive u svojoj kući, ali se osijećaju strancima. Ima onih koji nemaju svoje kuće, ali se izvrsno osijećaju „u svojoj kući“. Ako se upitamo što je prije čovjek ili kuća, možemo upasti u dilemu „kokoš ili jaje“. Mi dolazimo iz neke kuće u duhovnom i materijalnim smislu. Naše vječno prebivalište je kuća Božja, Bog sam. Naše tijelo je kuća u kojoj stanujemo. Naše tijelo je i kuća Božja, „Hram Duha Svetoga“. On nas je stvorio, dolazimo iz njegove kuće, u toj kući stanujemo - „u njemu živimo, mičemo se i jesmo“ kaše apostol Pavao. U tu kuću se vraćamo: „u mog Oca ima mnogo stanova“, upućuje nas Isus na vječnu kuću bez zidova. Naša obiteljska kuća je naše obiteljsko i materijalno boravište, naš izvanjski okvir, kojeg je bolje shvatiti kao šator, jer tu ostajemo samo privremeno. Tu nećemo ostati trajno, ni mi ni šator. Mi moramo otići, a naš će se šator srušiti. Ono što je sigurno jest to, da odlazimo iz ove kuće. Kuća smo mi sami. Mi stvaramo kuću. Ona je dio našeg identiteta. Mi kući dajemo značaj. U mnogim mjestima i gradovima postoje kuće kojima su ljudi dali značaj i zančenje. Tako mnogi posjećuju kuću Ludwiga van Beetovena u Bonnu, Anne Frank u Amsterdammu, Benedikta XVI u Marktl am Innu. Oni su zidovi postali važni po ljudima koji su u njima živjeli, a ne po zidovima od ovog ili onog materijala. Najprije je bio čovjek, a onda kuća. Najprije ljubav, a onda brak. Najprije brak, a onda stan. Najprije ljubav, a onda dijete, obitelj. Najprije sv. Franjo, a onda franjevački samostan i franjevački red. Najprije vjera i zajednica vjernika, a onda gradnja crkve. Jednom kratkom rečenicom možemo zaključiti: Ljubav sama sebi gradi dom, a u takvom domu ima mjesta za puno više ljudi nego za koliko je sagrađen. fra Tomislav Dukić |
|
|
Tko drži dijete na krštenju? |
Molimo vas za razjašnjenje u svezi zadaće kumova na slavlju krštenja. Zanima nas komu pripada liturgijska zadaća »držanja djeteta« na krštenju - roditeljima ili kumu (kumi)?
Polazeći od razumijevanja otajstva krštenja kao novoga rođenja - rođenja za božanski život i za novu obitelj, Crkvu - lako je razumjeti da se zadaća kumstva na slavlju krštenja ucjepljuje u eklezijalnu dimenziju kršćanskoga života. Kumstvom se, naime, proširuje krštenikova dimenzija pripadnosti od naravne obitelji prema obitelji spašenika u Kristu. Takvom postavkom razrješuju se mnoge današnje dvojbe o zadaći kumova na krštenju. Oni, zacijelo nisu samo obiteljski prijatelji. Njihova je prvotna zadaća biti kršteniku čvrsti oslonac na putu vjere te vjerodostojni svjedoci pripadnosti Crkvi, zajednici vjernika. Roditeljska briga i zadaća odgoja djeteta u vjeri nadopunja se brigom Crkve za svoju djecu, a ta se eklezijalna briga ostvaruje preko zadaće kumova. Stoga je briga crkvene zajednice da pronađe prikladne osobe za tu službu, ukoliko to ne uspijeva sama obitelj, tj. roditelji.
|
|
više...
|
|
Ne pitaj što si sagriješio, nego koliko si ljubio? |
|
U kršćanskom svijetu, a posebno u katoličkom, a najposebnije u ultrakatoličkom, prevladava pogled na život iz perspektive grijeha i grešnosti. Postoje ljudi koji vide samo grijeh ili žive u strahu od vlastitog grijeha i grijeha drugih. Kao da je pravilo života ne pogriješiti i ne sagriješiti. Tu se zapravo radi o negativiskičkom pristupu životu, umjesto da se gleda što dobra mogu učiniti, kako ostvariti darove i sposobnosti koje mi je Bog dao. Pitamo li se kako pokazati pozitivne vrijednosti: ljubav, prijateljstvo, radost, zajedništvo…? Ljudi se ipak pitaju što je grijeh? Jesu li samo katolici sagriješili? Treba li samo katolicima ispovijed, i to samo onima koji najviše idu u crkvu? Kako ćemo gledati na grijeh i grešnika? Kako oni izvan katoličanstva gledaju na grijeh? Da li oni griješe? Koji su kriteriji po kijama se prosuđuje čovjekova vrijednost i griješnost? Ako Isus kaže „Ne sudite, da ne budete suđeni!“, imamo li onda pravo postavljati kriterije grešnosti? |
|
više...
|
|
Nasi osmijesi su poput snopova svjetlosti!
Prekrasni- u trenu donose sreću.
Tko može odoljeti toplu osmijehu,
prijateljski nasmiješenu licu! Darujte OSMIJEH dobrom prijatelju
i svim ljudima koje susrećete u svakidašnjem životu!
Osmijesi tek su nevažne sitnice;
ali one, raspršene na stazama života,
ostavljaju za sobom nepojmljivo lijepu
sliku dobra koje čine.
JOSEPH ADDISON
Neka ta ljubaznost počiva na licu,
u očima i u toplini tvog pozdrava.
Za djecu, za siromašne,
za sve one koje pate i usamljeni su
uvijek imaj radostan osmijeh.
Za brižnost daruj im i svoje srce.
MAJKA TEREZA |
|
više...
|
|
Ogovaranje – osuda bližnjega na smrt |
|
„Ne ubij!“ „Čuli ste da je rečeno starima: ne ubij! Tko ubije bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu.“ „Ne čini drugome, što ne želiš da drugi učini tebi!“ Peta Božja zapovijed i osma Božja zapovijed promiču život i dostojanstvo ljudske osobe. Kristovi učenici „obukli su novoga čovjeka stvorena po Bogu u pravednosti i svetosti istine“. „Odbacivši laž“, oni treba da „odbace od sebe svaku vrstu zloće i svaku vrstu lukavštine, licemjerja, zavisti i svaku vrstu klevetanja“ . U poštivanje ljudskog dostojanstva spada bitno poštivanje dobra glasa osoba. |
|
više...
|
|
|
SMRT- KAO NAJVECI OBLIK GUBITKA I TUGE |
|
Ako nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo, a ako ni Krist nije uskrsnuo, uzalud je naše propovijedanje, i vaša vjera je uzalud… još ste u svojim grijesima.
Ali Krist je uskrsnuo između mrtvih. ( 1 Kor 15, 13- 14; 17; 20 )
Čovjek ne mogavši pobijediti smrt, jednostavno pokušava ne misliti na nju. To ga navodi na različite izgovore: bijeg u zaposlenost, u sport ili tisuće drugih pravaca. Jednog dana smrt ipak, uza sve to, naiđe, te u očima čovjeka koji nije stvoren da bi umro postaje prava tragedija, sama pomisao na nju uzbuđuje ga i straši. No, ne misliti više na nju očito nije rješenje. “ Zatvoriti oči pred očitom nesrećom ne sprječava je da se dogodi. “Sama mudrost poziva ljude da prihvate smrt kao neizbježni događaj, te da vode svoj život svjesni te činjenice. Za nas kršćane je velika sigurnost i blago znati da je smrt pobijeđena od Isusa Krista uskrslog i da je sam On garancija našeg vlastitog uskrsnuća! |
|
više...
|
|
Zavist i ljubomora - invidia |
|
“ Odnose uglavnom ne narušava velika distanca nego traženje prevelike blizine!” Uvod – Prvo pojavljivanje ljubomore kao pojma u crkv. povijesti? U našoj duši, objašnjava najpoznatiji krsćansko-latinski Dichter des Altertums pisac starine Aurelius Clemens Prudencije ( *348 + 405), odvija se „psyhomachija“ tj. borba između dobra i zla, između kreposti i poroka. Heterogeni systemi koji su u nama bore se za prevlast. Grčki monah Evagrije Poncijski, ( 4. st) identificirao je, za one koji su se posvetili duhovnom životu, i katalogizirao osam loših svojstava ili strasti koji postaju životna ponasanja. Papa Gregor (540-604), poznat po gregorijanskom koralu, klasificirao je ovaj Evagrijev katalog u sedam smrtnih grijeha (superbia, avaritia, invidia, ira, acedia, gula, luxuria (među njih spada i invidia tj. zavist ili ljubomora). Ljudska duša i srce je popriste i bojno polje sukoba, ujedno i mjesto u kojem kreposti imaju svoj početak, dakle izvor sreće i zadovoljstva pojedinca i para. |
|
više...
|
|
Navezan/a na djecu ili na roditelje? |
|
ODVAJANJE OD OBITELJSKOG GNIJEZDA “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža.” (Ef 5, 31- 33) Preuzeti odgovornost za kršćanski dom nije tako lako u našem vremenu, u općem nemaru, kad se biblijska načela smatraju zastarjelim. Da bi taj zadatak izveli na dobro, roditeljima treba Božja pomoć.
Novi Zavjet u poslanici Efežanima govori jasno da je sklapanje braka između muškarca i žene jedno veliko otajstvo! Sama riječ otajstvo koja znači misterij ili tajna, nam govori da se ovdje radi o tajni ljubavi! U ovoj poslanici se jasno ukazuje na ljubav muškarca i žene! Najljepša slika bračne ljubavi je dijete koje proizlazi iz nje. Tu se njihova ljubav utjelovljuje i dobiva svoje ime, svoje mjesto u ovom našem svijetu. Na ovom mjestu povlačimo paralelu otajstva trojedinog Boga- Oca, Sina i Duha Svetoga, te na najlijepši način to otajstvo upravo razaznajemo u slici obitelji- otac, majka, dijete…
Kao što se Bog brine za svoju djecu, tako i roditelji čine sve sto je u njihovoj mogućnosti da bi podigli svoju djecu na noge i osposobili ih za samostalan život na našem planetu. To uistinu nije laka zadaća, naprotiv, biti roditelj je nadasve velika odgovornost, ali i izazov za svakog čovjeka. Roditelj sve svoje umijeće, trud, muku, žrtvu i ljubav ulaže i poklanja tom malom biću. |
|
više...
|
|
|
|
|
|
