"O onome o čemu se ne može govoriti, o tome treba šutjeti!", davno je rekao austrijski filozof Ludwig Wittgenstein. Međutim, postoji li neka tema o kojoj čovjek ne može nešto kazati? Sigurno je da čovjek pojedinac ne može o svemu govoriti. Onaj koji se ne bavi atomskom fizikom, neće moći govoriti o procesima i silama unutar atoma, onaj tko ne zna ništa o avionima, neće moći govoriti o konstruiranju i aerodinamici aviona. Da bismo o nečemu mogli govoriti, potrebno je da imamo neko znanje i iskustvo onoga o čemu govorimo. O svemu ostalom, bilo bi bolje da šutimo.
Tko može govoriti o Bogu? Postoje ljudi koji kažu da se o Bogu uopće ne može ništa kazati jer je Bog potpuno drugačiji od svega što poznajemo i svega što iskustvom doživljavamo. Oni ne niječu postojanje Boga ili neke sile koja stvara i upravlja svime, ali o tome trebamo šutjeti. To su agnostici. Njihovo ime znači oni koji nemaju spoznaju, ili oni kojima je nemoguće spoznati. Boga je nemoguće spoznati razumom ili doživjeti iskustvom te je šutnja jedini odnos koji s Bogom možemo stvoriti. I potpuno su u krivu.
U Ivanovom evanđelju Isus kaže kako će nas Duh Sveti poučavati o svemu (usp. Iv 14, 26). Učenje je spoznajna kategorija. Preko učenja dolazimo do znanja, do spoznaje. A ako imamo neko znanje, neku spoznaju, onda o tome možemo i govoriti. Nadalje, u istom evanđelju stoji da će Branitelj, Duh Sveti, biti s nama zauvijek (usp. Iv 14, 16). Biti s nekim, boraviti s nekim znači dijeliti iskustvo, a ako imamo neko iskustvo, o tome možemo govoriti.
Kako nam se onda događa da o Bogu jako rijetko govorimo? Sveli smo govor o Bogu samo na nedjeljne sastanke i poneku životnu prigodu kao što je krštenje, prva pričest, krizma... Naši svakodnevni susreti lišeni su razmišljanja i razgovaranja o Bogu. Bog kao da nije tema ni naših razmišljanja ni naših riječi ni našeg djelovanja. Prema Njemu smo indiferentni. Nismo ni svjesni što to znači. O Bogu može govoriti samo onaj koji je Boga doživio, bilo iskustveno bilo umom. Manjak našeg govora o Bogu ili je uzrokovan nedostatkom spoznaje, znanja o Bogu ili nedostatkom iskustva življenja s Njim. U oba slučaja riječ je o grijehu i to velikom grijehu, najvećem. Zanimljivo je kako čovjek koji je zaljubljen uvijek govori o osobi koju voli, ona mu je stalno u mislima, sve čini da je susretne. Ako ne razmišljamo o Bogu, ako ne govorimo o Bogu, ako se ne trudimo da Ga susretnemo, gdje je naša ljubav prema Njemu? Veličina našeg grijeha nije u tome da smo nešto loše učinili, nego da naš životni stav nije stav ljubavi prema Bogu, već stav indiferentnosti.
Tu nam je potreban Duh Sveti kao onaj koji će nas uvijek iznova poticati na ljubav, na otvorenost. Preko svojih darova i plodova koji iz njih proizlaze Duh Sveti stavlja pred nas izbor za ljubav, a ljubiti znači biti slobodan, nenavezan, otvoren, vedar, radostan,... I kada slavimo svetkovinu Duhova, sjetimo se toga da jedino s Njim, Braniteljem, Životvorcem imamo šansu živjeti ljubav i otvorenost prema Bogu, a onda će iz našeg zajedništva s Bogom poteći i riječi i misli i djela o Bogu. Tek tada postajem kršćanin u punom smislu te riječi!

Kroz devet dana  između Kristova uzašašća na nebo i Duhova apostoli i ostali učenici, zajedno s vjernim ženama molili su za dolazak Duha Svetoga. Isus je njima obećao Branitelja, Tješitelja, i kad je otišao k Ocu, on je njega i poslao kao što je i obećao.

Na sličan način želimo i mi ovih dana, devetnicom Duhu Svetom,  na osobit način moliti Boga za dar njegova Svetog Duha. U krštenju i u krizmi mi smo Duha Svetoga već primili; ipak njegovi nam darovi uvijek iznova pripadaju, ako smo otvoreni za njih i ako s puno povjerenja za njih molimo. Duh Sveti tako reći već uprisutnjuje dio neba na zemlji. On je međujamstvo dolazećeg dovršenja. Tako idemo u nadi našim putem na zemlji, ususret vječnome cilju.

U Evanđelju slušamo jedan isječak iz Velikosvećeničke molitve koju Isus upućuje svome nebeskom Ocu. On nastupa kao zagovornik za ljude i moli, da svi koji u njega vjeruju, budu jedno kao što je on jedno s Ocem u zajedništvu Duha Svetoga. Jedinstvo vjerujućih ovdje na zemlji u ljubavi je znak i slika za jedinstvo samoga Boga, koji je tajna vječne ljubavi: Bog u tri božanske osobe.

U svojoj molitvi za jedinstvo Isus "otvara ljudskom razumu nedokučive poglede i daje da naslutimo da postoji sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i  ljubavi", kako kaže Drugi vatikanski koncil u (GS 24).

Što kršćani vjerodostojnije žive jedinstvo u istini i ljubavi, tim djelotvornije daju svjedočanstvo za Gospodina Isusa Krista, koga je Otac poslao u svijet. Kao djeca Božja mi već sada pripadamo kraljevstvu nebeskom, u koje je Isus ušao pred nama, da nam pripremi vječni stan. On želi svoju slavu koju je primio od Oca, dijeliti s nama. Tako on moli: " Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja. Oni trebaju gledati moju slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta."

Isus Krist je došao u ovaj svijet, da nam objavi Očevu ljubav. U njegovom životu i smrti kao i u njegovom  uskrsnuću ta ljubav biva konkretna i vidljiva. Na toj Božjoj ljubavi trebaju sudjelovati  svi ljudi koji vjeruju u Sina Božjega koga je Otac poslao. Duh Sveti koga Otac šalje u ime Sina, Duh je ljubavi. On nas potiče da tražimo istinu; on budi u nama čežnju da činimo dobro; on nas jača u ljubavi.

Neka i Marija majka Božja bude u našoj sredini! Ona je tada nakon Uzašašća Gospodinova molila u dvorani Posljednje večere s apostolima i ostalim vjernicima za dolazak Duha Svetoga; ona je također i danas prisutna u Crkvi, ako molimo Boga za Duha njegove ljubavi, koji obnavlja lice zemlje.

fra Jozo Župić

Današnjom svetkovinom slavimo onaj jedinstveni događaj kad je Isus pred očima svojih apostola četrdeseti dan nakon svoga uskrsnuća na vidljiv način otišao u nebo. Time Gospodin naš Isus Krist dovršava svoje spasiteljsko djelo na zemlji, u kojem je pokazao, da je konačno ušao u slavu svoga Oca na nebu. Ujedno obećaje da na skrovit način ostaje prisutan kod ljudi, koji kao vjerujući još hodočaste na zemlji.

Svetkovina Kristova uzašašća na nebo izražava centralnu istinu našega kršćanskoga života: da smo naime i mi također pozvani s Gospodinom Isusom, u slavu vječnoga života kod Boga. "Naša je domovina na nebesima" (Fil 3,20); tamo nalazimo cilj našega života, vječno ispunjenje i dovršenje svih zemaljskih težnji.

Kako je često u povijesti čovječanstva bilo pokušaja da nas uvjere, kako smrću "sve završava". Nema vječnoga života. Važna je samo ovostranost. Prema tom shvaćanju gleda se na zemaljski život kao prigodu da sve ide dobro, da se do maksimuma uživa, ili da se na najidealniji način teži kako bi se životni uvjeti na zemlji poboljšali, doduše,ne samo za sebe nego i za ljude u nevolji. Ali u obje varijante – u egoističnoj i u socijalnoj varijanti – radi se samo o čovjeku u njegovoj beskonačnosti, doduše tako, kao da bi tjelesna smrt bila kraj svemu. Polazeći od toga, od jedne čisto zemaljske sreće, te su predodžbe nošene dubokom beznadnošću i zdvajanjem. Jer bez Boga i vječni život je konačno uzalud!

Nasuprot tome kršćanska nam vjera poklanja pravu nadu: Bog sam će dovršiti naš život u svojoj ljubavi, ako vjerujemo u njega i trudimo se biti mu vjerni. Tada jednom više neće biti ni tuge, ni jauka, ni boli. Naša težnja prema dobru, istini, ljepoti i ljubavi, bit će ispunjena, da smijemo gledati Boga licem u lice. U tu slavu vječnoga života kod Boga bit će uključen i naš život, kad Gospodin Bog uskrisi mrtve i sve smrtno promijeni i obuče u besmrtnost.

Današnja svetkovina sjeća nas na to: Isus je pred nama otišao Ocu nebeskom, da nam pripremi stan! Aleluja. Mi nismo ostavljeni sami na zemlji. Sveti Duh Božji jača nas i tješi, i u svojoj riječi i sakramentima sam Gospodin je ostao kod nas i prati nas na hodočasničkom putu vjere – ususret cilju vječnoga i blaženog života kod Boga.

Fra Jozo Župić